HEROJI PUTOVANJA Ana Bakran - Ljudi ti se smeju dok im ne pokažeš da je moguće

Ana Bakran, lična arhiva

Put od Zagreba do Bora Bore nije bio prva avantura širih razmera za Anu Bakran. Ova neustrašiva ekonomistkinja iz Zagreba je i ranije izvodila putničke vratolomije, pa je tako pre nekoliko godina učestvovala na autostoperskoj trci od Zagreba do Istanbula. Njena putovanja su dobila i zvanično priznanje prošlog leta, kada joj je Hrvatski klub putnika dodelio nagradu "Dijana Klarić" za putnicu godine i to dok je ona bila daleko od kuće. Trenutno se nalazi na jednom ostrvu u Maleziji gde čeka sredinu marta da prođe sezona uragana, nakon čega planira da otplovi do Australije na jahti kapetana Rika kojeg je, takođe, ustopirala. Ana je rado podelila neke od svojih nezaboravnih avantura sa čitaocima bloga "Pomalo stoperka" - počevši od toga kako je hapšena, zbog čega je dobro stopirati po Kini i Tajlandu, zatim kako je prespavala na milionerskoj jahti u Porto Montenegru i zbog čega je poljubila svog prijatelja u iranskom metrou, zemlji u kojoj je ispoljavanje prisnosti u javnoj sferi strogo i surovo kažnjivo.


Pomalo stoperka: Od kako si krenula iz Zagreba, da li stopiraš sama ili si sve vreme u društvu?

Stopiranje u društvu (Anina lična arhiva)

- Iz Zagreba sam krenula u društvu i prvu godinu sam putovala s 18 različitih stopera koje sam upoznala putem, dok sam drugu godinu odlučila testirati svoju snagu i putovala sama. Treća godina putovanja donosi više od 6 mjeseci brodo-stopa, tako da me ponovno čeka neko novo iskustvo.

Kako si odabrala Boru Boru kao konačnu destinaciju?

- Bora Boru sam odabrala samo iz razloga što je jako daleko, na drugoj strani svijeta usred oceana i samo ime blesavo zvuči, a posebno ako znate povijest imena. Konačna destinacija me previše ne zanima, osobno mi je puno vrijednije putovanje do tamo i sve što putem učim o sebi i svijetu oko sebe. Da si za cilj nisam postavila iskrcavanje na Bora Boru, vjerojatno bih još uvijek bila u Samarkandu i podučavala uzbekistansku djecu engleski, jer su mi tamo ponudili posao koji sam teškog srca odbila zbog svih divnih ljudi koje sam tamo upoznala. Upravo to što imam cilj me drži usredotočenu na stalno kretanje.


Gde si najčešće spavala?

- Bilo me je svuda jer sa sobom nosim vreću za spavanje. Od plaža, livada, cesta i parkova, benzinskih postaja, džamija i hramova do kamiona, lokalnih obitelji, couchsurfinga i hostela.

 Kroz koje zemlje je bilo najzanimljivije/najopasnije/najbezbednije za stopirati?

- Najzanimljivije je bilo svuda, jer u većini zemalja koje sam posjetila, nikada prije nisam stopirala, pa je svako iskustvo bilo novo i zanimljivo. U najopasnijim situacijama se uvijek nađem uglavnom u muslimanskim zemljama, jer “istočna” i “zapadna” percepcija žene koja sama putuje i brine o sebi, nikako nije jednaka i to mi je do sada donosilo dosta problema. Najjednostavnije je bilo stopirati po Kini i Tajlandu jer su ljudi jako susretljivi, dobronamjerni i iz meni neshvaćenih razloga obožavaju bijelce. Ceste su uglavnom jako dobre, baš kao i automobili. Jedina mana je to što većina vozača koje sam ustopirala nije pričala engleski, ali svi su imali smartphone aplikaciju za prevođenje.

Sporazumevanje uz aplikaciju (Anina lična arhiva)
Ako možeš, u nekoliko rečenica opiši doživljaje kada si spavala na milionskoj jahti u Porto Montenegru, kao i doživljaj sa poljupcem u teheranskoj metrou.

- Milijunska jahta u Porto Montenegru se dogodila sasvim slučajno. Prijatelj i ja ustopirali smo ludi par kolega nedaleko crnogorske granice. Jedva smo ih uvjerili da sa sobom ne nosimo nikakvu drogu, jer je to bio uvjet da nas prevezu preko granice. Samo što smo prešli granicu, jedan od njih je krenuo rolati džoint. Tu priča tek počinje, jer se ispostavilo da smo ustopirali kapetana milijunske jahte koji dolazi iz Engleske i njegovog asistenta iz Crne Gore koji stanuje u Tivatu. Zajedno su radili za bogatog Rusa koji je vlasnik jahte i tada se nalazio izvan Crne Gore. Nakon što smo im rekli da nas ostave na plaži, jer planiramo spavati vani, ponudili su nam da prespavamo s njima na jahti, što smo “teška srca” prihvatili. Prvo smo završili na rakiji i večeri kod obitelji asistenta iz Tivata, da bi nam poslije večere objasnili da bogati Rus na jahti ima svoju privatnu kuharicu iz Južne Afrike koja nas također nikako nije htjela ostaviti gladne. Noć se nastavila na rođendanskom partiju Novozelanđanina koji je bio član posade s druge jahte. Nevjerojatna je moć autostopa, jer nikada ne znaš koga ćeš ustopirati. Najbolje od svega je što su i nakon autostopa do Porto Montenegra svi navedeni iz priče ostali u kontaktu.

Francuski poljubac u Teheranskom metrou je bio ništa drugo nego ispoljavanje vlastitih frustracija zbog svih neprilika u koje sam upala i ograničenja koje sam osjećala u toj zemlji, samo zato što sam žena. Bio je to jako glup način ispoljavanja frustracija, jer sam mogla nepotrebno uvaliti svog prijatelja Iranca u probleme s policijom. Srećom, to se ipak nije dogodilo. Bio je to neplanirani trenutak. Nevjerojatno je da sam u Iranu završila u policiji zbog puno banalnijih stvari, a moj prijatelj Iranac prije par godina na bičevanju zato što ga je policija zaustavila pripitog na ulici. Iran je jedna od zemalja koju nemam želju ponovno posjetiti sve dok se trenutni režim i odnos prema ženama ne promijeni – na bolje.

 Zbog čega si hapšena?
Na putovanju kroz Indiju (Anina lična arhiva)


- Duga je priča kako sam zavrsila u Iranu tri puta u policijskoj postaji i jednom na sudu, a razlozi su uglavnom bili banalni. Ukratko, lokalni ljudi bi pozvali policiju kad bi vidjeli Poljakinju s kojom sam tada putovala i mene kako same stopiramo (ili hodamo kroz grad), jer bi se uspaničili da će nam se nešto loše dogoditi. U policiji bi nam (svaki put nakon par sati čekanja na prevoditelja) rekli “Don’t worry miss, you are safe now”, kao da smo na ulici bile u nekoj opasnosti?! U Iranu sam se cijelo vrijeme osjećala vrlo sigurno. Interesantno je kako su sva pitanja u policiji bila upućena samo meni i s Poljakinjom nitko uopće nije htio razgovarati. Zajedno smo došle do zaključka da je to zato što je ona sitne građe i plavokosa, pa je izrazito patrijarhalno društvo doživljava kao slabiju kariku. Ja sam očito u našoj kombinaciji bila muškarac-stijena-prehranitelj. Hahaha! U kurdistanskoj provinciji smo upale u nevolju s policijom jer smo prespavale s lokalnom obitelji umjesto u hotelu, što je po njihovom tumačenju bilo jako opasno. Izbacili su nas iz Kurdistana i to uz komentar da je moja vesta prekratka, iako mi je pokrivala cijelu stražnjicu. Pokušala sam sve okrenuti na šalu uz objašnjenje da je vesta bila duža kada sam je kupila ali da mi se u međuvremenu stražnjica udebljala zbog prefine iranske hrane, pa nema više dovoljno tkanine da je pokrije, međutim to nije bilo smiješno nikome osim Poljakinji i meni.

 Kako izgleda voziti se sa vozačima sa kojima ne možeš da se razumeš na jezicima koje govoriš?

- Izgleda super! Uglavnom puno mašemo rukama i puno crtamo. Hahaha! U Kini sam naučila da mi mahanje rukama puno ne pomaže, jer zbog moje visine i pojave, po njihovom izrazu lica i dva koraka unazad sam shvatila da plašim ljude. Crtanje mi isto nije pomoglo, jer loše crtam, plus način na koji oni percipiraju stvari se dosta razlikuje od mojeg, tako da sam u Kini komunicirala isključivo putem (njihove) smartphone aplikacije za prevođenje. Srećom, skoro svi u Kini koje sam upoznala su sa sobom nosili smartphone.

 Koji je najneprijatnija situacija tokom stopiranja u kojoj si se našla, a šta te je najviše oduševilo?

- Bilo je dosta neugodnih situacija od zaključavanja u auto i nepuštanja da izađem do pokušaja diranja, otkopčavanja zipera od hlača uz pitanje da li želim nešto zaraditi, i slično. Sve neugodne situacije sam uspješno rješavala diplomatskim putem uz miran razgovor, a pojedine uz prijetnju pepper spreja i pesnice. Nakon svih neugodnih iskustava i dalje stojim iza tvrdnje da je najopasnija situacija ona kada sjednete u automobil s osobom koja loše vozi ili vozi pod utjecajem nečega. S takvom budalom vam neće pomoći nikakvi diplomatski pregovori i to su zapravo najrizičnije situacije u kojima je ugrožen vaš život kao i život drugih ljudi.

Večera u domu vozača tuk-tuka (Anina lična arhiva)
Što me je najviše oduševilo? Ajme, puno toga! Gore opisane situacije su iznimka, a ne pravilo i većina vožnji je iznimno ugodna. Pozitivnih dogodovština ima toliko puno da bih mogla danima odgovarati na ovo pitanje. Jedna situacija u MORU pozitive je sigurno bila stopiranje iz Phnom Penha (Kambodža) kada sam ustopirala 3 generacije iste ženske obitelji (baku, majku i kćerku) koje su me povezle svega nekoliko kilometara, ali su putem stale u nekoj pekari i uz moje negodovanje ipak mi utrpale punu vrećicu peciva za put kao poklon. Dok sam pored ceste stopirala za dalje, pokraj sebe sam vidjela ženu koja kopa po kontejneru i traži hranu. Otišla sam do nje i poklonila sam joj svoju vrećicu s pecivima. Dvije minute kasnije pokraj mene se zaustavio tuk-tuk s ocem i četvero školske djece. Otac nije znao engleski, pa mi je gestikulirao da razgovaram s djecom. Djeca su mi na tečnom engleskom objasnila da je to njihov otac koji radi kao tuk-tuk vozač i koji ih vozi iz škole te kako su upravo vidjeli kako sam gladnoj ženi poklonila svoja peciva i da me žele ugostiti u svojoj kući. Ostatak je povijest…

Možeš li, nakon celokupnog iskustva, da zamisliš sebe ponovo u Zagrebu, kako vodiš život koji si živela pre putovanja?
Ana spava pored autoputa (lična arhiva)

- Nikad ne reci nikad. Moj život u Zagrebu prije putovanja bio je dobar, ali moja percepcija mene same i svijeta oko mene je bila malo drugačija. Ne vidim razlog zašto se ne bih vratila nečemu što volim samo s izmijenjenom percepcijom. Možda je baš to prava dobitna kombinacija.

 Koji su ti dalji planovi?

- Imam puno planova, ali nemam ništa od toga da ih pričam ljudima sve dok ih ne ispunim. Ljudi su zanimljiva bića, svemu se čude, smiju i izruguju sve dok ne shvate da je to nešto čemu su se smijali, zapravo moguće. Gdje bi nam svima bio kraj kad bi svi uporno radili na tome da postanu bolje osobe i rade na ostvarenju vlastitih snova i planova, umjesto hejtanja jedni drugih.



*Anino putovanje u realnom vremenu možete pratiti ovde

Comments

  1. Jdnostavno prekrasno! Ne vjerujem da bih se ikad usudila stopirati i na manje relacija, a tek ovako daleko... Zbilja vrijedno divljenja. Jako volim putovati, ali to je uvijek na "sigurno" ako se može tako reći. crobeds

    ReplyDelete

Post a Comment

Popular Posts